Što grube riječi znače djeci?

Ponekad nam se omakne neka gruba riječ, no postoje i roditelji koji na taj način pokušavaju "očeličiti" svoju djecu.

Svakome se od nas ponekad dogodi da u nervozi djetetu dobacimo grubu riječ, zbog čega odmah zažalimo. No ti rijetki ispadi neće povrijediti dijete. Njegovo samopouzdanje i samopoštovanje može, međutim, ozbiljno potkopati često ponavljana, naoko bezazlena roditeljska primjedba.

To nipošto ne znači da se očevi i majke moraju djeci obraćati "u rukavicama", pazeći na svaku izgovorenu riječ. Roditelj koji vodi računa o onomu što govori djetetu, može si dopustiti povremene "ispade" i ne treba se zbog toga kajati. Ipak, razmislite dvaput prije nego što djetetu kažete:

"Ne sada!"

Roditelji imaju mnogo obveza, a djeca ponekad znaju "dosađivati" svojim pitanjima i zahtjevima. Problem je utoliko složeniji što su djeca najupornija baš u nevažnim stvarima. Tipičan primjer je njihovo "navaljivanje" na vas čim, na povratku s posla, uđete kroz vrata. Djeca vas tim svoji verbalnim napadom dok još niste uspjeli skinuti ni ogrtač, zapravo ne žele namjerno opteretiti, već je to njihov način kojim iskazuju potrebu za bliskošću s vama.

Od pozornosti i vremena koje mu roditelji poklanjaju, dijete izgrađuje svoje samopoštovanje. Zbog toga je izuzetno važno, bez obzira na brojnost obveza, redovito odvajati vrijeme koje ćete provesti nasamo s djetetom. Umjesto da dijete otpravite nervoznim "Ne sada!", ponudite mu alternativu. Recite: "Sada se moram presvući, ali bit će mi drago popričati s tobom za 15 minuta."

"Samo sam se šalila!"

Neki roditelji vjeruju da moraju "očeličiti" svoje dijete - ako ga ne nauče dobro podnositi oštre riječi kod kuće, slomit će se na najmanje zadirkivanje izvan nje. Taje strategija u pravilu bumerang. Ono što odraslome izgleda kao blago zadirkivanje, mlađem djetetu djeluje ponižavajuće. A "osjećajno čeličenje" jednako je besmisleno kao hrvanje s djetetom kako biste ga "pripremili" za nasilnike iz školskog dvorišta. "Vanjski svijet i život u njemu očvrsnuti će dijete - roditeljska je uloga da ga voli i osigura mu obiteljski raj", kažu dječji psiholozi.

"Zašto nisi kao sestra?"

Ako ih uspoređujete, djeca znaju da im ukazujete na neki njihov nedostatak. Roditelji koji to čine zapravo ne prihvaćanju dijete onakvo kakvo jest. Osim što djetetu pokazuju da "ne valja", time stvaraju i dodatni problem. Kad god uspoređujete djecu, uništavate njihov međusobni odnos. Posljedica će biti sukob među braćom, a to će stvar još pogoršati.

Stručnjaci kažu da je mnogo mudrije raspravljati o djetetovim sposobnostima, a da se pritom ne spominju sestra ili brat. Pitajte ga: "Kako ti možemo pomoći da popraviš ocjene, vježbaš više ili održavaš sobu urednijom?"

"Pusti, ja ću!"

Vaše nestrpljivo uskakanje da napravite nešto što bi dijete moglo i samo, ponižava dijete. U njegovu prijevodu: "Ja ništa ne znam napraviti kako treba".

Dugoročno, to znači više posla za vas jer nagoni dijete na pomisao: "Zašto bih se uopće trudio biti samostalan?". Dio je roditeljske uloge i u tome da djetetu ulijemo sigurnost u njegovu spretnost i umijeće. Stoga se koliko god možete oduprete nagonu da uradite nešto umjesto djeteta, bilo to vezanje vezica na cipelama ili dovršetak školske zadaće.

"Ne budi beba!"

Pohvale malom djetetu što, primjerice, više ne mokri u krevet, tipa "sad si pravi, veliki dečko (ili djevojčica)", dobra su zamisao. No sva djeca s vremena na vrijeme naprave nekoliko koraka unatrag u razvoju. Većina djece želi ovladati znanjem i vještinama i osjećati samopouzdanje - u drugoj i trećoj godini znaju katkada reći "Sad sam već velik". Stoga nije dobro optuživati ih da su bebe ili da se ne ponašaju primjereno svom uzrastu, ako se ponekad još pomokre u krevet ili proliju mlijeko iz šalice.

Umjesto ponosa što su ovladali nekom vještinom, takve primjedbe stvaraju u djece osjećaj srama i zabrinutosti. Greška će se ubuduće još češće ponavljati upravo zbog straha od prijekora. Nastojte stvarati pozitivan odnos. Primijetite li da se vaš petogodišnjak ponaša kao da su mu dvije godine, recite: "Mislim da ti to možeš i bolje", radije nego "Kako možeš biti takva beba?"

"Ti si uvijek tako dobra."

Nitko nije "tako dobar", kažu psiholozi. U svakome ima i srdžbe i natjecateljskih poriva, pa osjetimo odbojnost ako nas hvale da smo "uvijek tako dobri". Iako to roditelji ne shvaćaju, takve su pohvale oblik manipulacije ne dopuštaju djetetu da razvije potpun spektar osjećaja, i pozitivnih i negativnih.

Najbolje je hvaliti postupke, a ne osobu. Bolje je reći: "To je zaista bilo korisno", nego "Ti si dobar dečko". To pravilo vrijedi i za kritike što ih upućujete djeci.

J.B.