Vrijeme liječi sve rane, čini nas mudrijima za život i svakodnevnicu, znam da će nam pokazati pravi put. Barem jednom.
I da stane sve da se svijet ne okreće, ona prava iskonska ljubav, leptirići u trbuhu, ispunjenost dana i života, znate baš taj osjećaj, kojem riječi nisu dovoljne? Vjerujem da znate, iako hm u posljednje vrijeme gore navedena i deskribirana emocija postaje samo mit i iluzija, ono nešto davno spominjano, ta lijepa pojava o kojoj su nam naraštajima pričali. No jesmo li je i mi sami osjetili ili barem pokušali primiti pod svoje okrilje i pružiti joj kratku ali slatku šansu?!
Živeći dan po dan, malo rakalašenim studentskim životom, hehe s kave na kavu, imam magisterij u smjeru kafić-klub, naravno ispunjeno standardnim ženskim pričicama, no više to nisu tipični dijalozi o svakodnevnici, jer eto godine nam udovoljavaju da smijemo pričati o raznoraznim mladenačkim temama, a akademsko iskustvo nalaže i ozbiljnost komunikacije. Prijeđimo na srž - dakle, moje cure i oni koji se osjećaju tako (da im sačuvamo privatnost, anonimni XY prijatelji), diskutiramo o hitovima sadašnjice, normama ponašanja, zapadanjačkim trendovima koje masovno prihvaćamo unatoč lošijoj provedbi istih. I tako cijeli smo vikend udarale štiklama, napravile nekolicinu rupica u podu i incdenata na velehit ili popularno nazvano "vrh" pjesmu ga-ga, je-je, mi se ne bi udale. Ali mi to stvarno i mislimo, svaki takt pjesme u nama je budi averziju da letimo u vjenčanici poviše Djevičanskih otoka, koji bi nama u tom trenutku podsjećali nas na Pakelne otoke. No zgražanje se ne zaustavlja, eto mlade nade akademskog pičanstva, ali i širi krug, pored djece hoda s distancom, kao s zabranama približavanja. Hodajući dan za danom ulicom, paradirajući u našim trendovskim haljinama i svim pripdajućim dodatcima, s knjigama ispod ruke, žurimo s kave, na posao ili kući, eventualno na piće, no kod dečka? - ne tu dapače čak i kasnimo. Ah, da smo barem muškarci, jer ipak živimo u patrijarhalno patriotskom socijalnom okruženju, gdje se bezobzirno na kvocijent inteligencije, stupanj edukacije i mogućnosti vaše ambicije, vrednuju neke druge vrijednosti. Nameće se pitanje, kuda kreće svijet i naročito ženski rod. Ovo nije jedan od članaka pod pokroviteljstvom feminističkog pokreta, moji osobni stavovi bi ipak trebali biti suzdržani, no ja ih teško pridržavam pod intrignim plaštom šutnje. Možda smo ipak predaleko zalutali s liberalnošću, gurajući si u prvim plan iskrivljene moralne vrijednosti.
Gledamo li u ogledalo ista ljudska bića koja su egzistirala tisućljećima prije nas, možda smo zastranili u nedogled iz kojeg se u današnjim trendovima suvremenog, užurbanog tempa života ne možemo oteti i vratiti u istinsku poantu našeg bitka i bića. Umne bitke se biju dugi niz godina, tradicija razmišljanja protivno zdravom razumu modificiranom kuretnim potrebama. Odgovor bi bilo prebahato od mene dati, a i ponuditi vam ga, ostavljamo ga po osobnom nahođenju.
Tematika ovog članka, i kolumne prvenstveno bi trebala predstavljati, jedna psihološka teorija, naime medicinski inženjering je studijama raščlanio evolucijsko sazrijevanje ljudskog ponašanja, i prema jednoj od teorija žene su instinktivni materijalisti. Pripadnice nježnijeg spola instiktivno, biološki biraju partnere s podebljim finacijskim fundamentom.
Davno je da bi se novčano postaralo za nog bilo potrebno imati potleušicu i nekoliko životinja, danas je ipak teže potići i ostavirit zadane ciljeve i ambcije - time i zarađivati. Što kada fini mladić ipak ne vozi tatin BMW sa stranim tablicama, a auto ne poskakuje pod popularnom glazbom. Tko će vas voditi za smežuranu ruku za nekoliko godina, kad se šminka opere, tijelo s gravitacijom put tla krene, lice izbrazdano umorom od života, kupit ćete si nove čizme od muževe plaće, ili hm, on ne radi, umoran od, eto, svog života, nabaci još za grijeh 20 kilograma i kravari se po kauču. Pitanje je iduće: voljeti iskonski nekoga bezuvjetno, i neprocjenjivo - doslovno shvatiti ili ipak udariti visoku tarifu pa dok ide, kad cijeli svijet može loše bankariti i biti u prekrivenoj recesiji zašto ne biste i vi, nije nama ništa bolje nego drugima. Dakle ljubav, ups, preimenovat ćemo ju u Švicarska banka vašeg srca, jer vjerni klijenti zaslužuju biti zadovoljni, e pa nadam se da će barem "one" stvari biti na zadovoljavajućem nivou, a lice dovoljno dugo zategnuto, jer naučite još jednu suvremenu stvar: mijenjanje staro za novo i to jako povoljno. Preporučujem plastičnog kirurga ili okružnu bolnicu Vrapče ;) Ne žuri djevojčice moja malena, mama te poljubi za spavanje, a ja završavam s analizom, jer eto pravo slobodne misli i odabira života.
Vrijeme liječi sve rane, čini nas mudrijima za život i svakodnevnicu, znam da će nam pokazati pravi put. Barem jednom.
Komentari