Dakle, oprosti i zaboravi?! Pričinjava li mi se ili zaista vidim realnost objektivnim očima. Želim da se dotaknemo krucijalnog pitanja čina opraštanja.
Prisjećate se prošlog članka (Bježi Kupide od mog Romea), nastavljamo njegovim utabanim putima.
Dakle, oprosti i zaboravi?! Pričinjava li mi se ili zaista vidim realnost objektivnim očima. Želim da se dotaknemo krucijalnog pitanja čina opraštanja. Koliko smo spremni pristati na kompromis, zaboraviti učinjeno - naneseno, izreći famoznu rečenicu "Oprosti" - "Oprošteno je". Možda to uistinu i jest najteža od svih rečenica, osobno onaj neki vražji osjećaj ponosa i tvrdoglavosti mi ne dopušta da prevalim preko našminkanih usnica tih sitnih par riječi bitnih čovječanstvu. To je zaista maleni korak za ljudsko postojanje no veliki za čovjeka.
Možemo li biti veći od samih sebe, uzdići se iz prašine svojeg postojanja i reći nema veze što god je bilo neka ostane u tmini prošlosti sa sjajom radosnih trenutaka, neka ti momenti obasjavaju put naše nove budućnosti. Nameće se novo pitanje koliko sami sebe možemo izgubiti tim činom, nestaje li nam personalnost ili karakternost osobe postupcima koji su izraz humanog postojanja. Koliko gubimo svoje osobnosti kad sebe i primoramo podrediti tuđoj satisfakciji i priznajući si svoje propuste. Ponekad je bolje reći zaista u krivu sam, nisam trebala to napraviti jer pogodilo te, a namjera mi nije to nikad bila. U tom slučaju svakako treba oprosti jer slučajnost jer ipak oznaka ljudskog postojanja. Događa se i najboljim glumcima i lažljivcima. Kad dođe do tako nečega, umire li onaj maleni djelić unutar nas? Otvaramo li novi dio sebe, prepuštamo se nečem višem no dobijemo li više od sebe? Mislim da sad sve ovisi i o drugoj osobi te od slučaja do slučaja. Druga opcija jest da netko od nas traži Papin blagoslov, znamo da nam pruža Judin poljubac i svejedno mu govorimo "troši i uživaj", "tri za deset". Davno su prošla vremena otkupa oprosta i Martina Luthera. Doduše s obzirom koliko postajemo materijalisti i misaono nazadni možda smo u vremeplovu prema natrag. Nema veze, kao fashion frik oduvijek sam voljela one haljine koje služe kao pojas nevinosti. Nema veze, uštedjet' ću barem na ginekologu, ali mislim da ću si pretplatiti oproste grijeha.
Osobno jako teško opraštam, naročito kad je jako velika stvar u pitanju i to od osobe koja mi podosta znači u životu. Mislim da me tu najviše pogodi što je upravo od meni jako bliske osobe. Taj čin djelomične izdaje, i bačenih godina povjerenja u vjetar, i respekta, sruši se kao kula od pijeska. Nikad nisam bila kraljica i nemam puno dvoraca na plaži, zato čuvam svaki kao djelić svojeg miraza. Može li mi netko, što se po naški zove kenjati, "soriti i činiti destruktivno" i nakon toga samo reći sorry/oprosti? A da, već si "sorio - uništio". Na tuđu žalost nemam Alzheimerovu bolest, imam godina, ali nisam senilna. Tvoja žalost, ali nisam ni Isus Krist pa da opraštam. Pogledam ipak tu i tamo kroz prste, jer volim sve svoje socijalne odnose i smatram da se svakomu može povremeno dogoditi neki propust pa čak bio i velik. Ipak želim biti veća i od sebe, da velika sam, najveća u kilogramima, ali duhovno mislim, da mi osjetila i duhovnost dotakne zvijezde i na putu natrag kaže: pa da, to je bilo nezamjenljivo. Kad dođem pred nekoga, glavu gore, ponosno hodati, ne želim više trnje na svom putu. No ipak, nadam se da će uskoro pronaći lijek za Alzheimera, jer nisam toliko Isusovka, a oprost mi nije u genima.
Do idućeg pisanja, opraštajte i volite.
Komentari