Osjećate li se ponekad loše i pritom mislite da su drugi krivi za vaše negativne emocije? Ljutite li se na nekoga...
Osjećate li se ponekad loše i pritom mislite da su drugi krivi za vaše negativne emocije? Ljutite li se na nekoga jer mislite da Vas je taj „netko“ povrijedio i da zbog toga imate pravo biti ljuti? Krivite li ponekad okolnosti i sredinu u kojoj živite za svoje rezultate ili nespjehe? Ovakva i slična pitanja mogla bi potrajati do u nedogled. Što zapravo stoji iza njih? Iza njih stoji svijest žrtve.
Osoba koja je zapala u stanje (polje) žrtve. Osobe koje su sklone biti žrtve ne smatraju sebe odgovorne za svoj život, odnose s drugima, rezultate na poslu itd. Uvijek je „kriv“ netko drugi. Takva osoba ne smatra sebe odgovornom i uvijek traži neke izgovore za probleme koji su je snašli. Zanimljivo je da uvijek ima puno problema o kojima govori drugima. Um se uvijek mora nečim baviti.
Ukoliko nema ciljeva, postoje problemi. Ključ je, zapravo, u osvještavanju i preuzimanju odgovornosti. Ključ izlaska iz stanja žrtve je u preuzimanju odgovornosti.
Međutim, to i nije baš uvijek tako jednostavno. Za svaki proces je potrebno vrijeme. Za mijenjanje navika je potrebno vrijeme, a bivanje u stanju žrtve je svojevrsna navika.
Činjenica da sami kreiramo svoj život djeluje ohrabrujuće i oslobađajuće. No takve činjenice je potrebno postati svjestan. Osobe koje nisu svjesne svoje odgovornosti, krivnju će uvijek prebacivati na druge (za bilo što u životu). Ali duboko u sebi one osjećaju strah. Strah od odgovornosti. Jer nisu naučile biti odgovorne. Odgovornost se uči.
Svi smo mi pomalo takvi. U manjoj ili većoj mjeri. To je ljudski. Skloni smo tražiti krivca negdje „vani“ da bismo podržavali svoj ego. Ali, krivac je u većini slučajeva „unutra“, unutar nas. Unatar mene. Potrebno je zastati, razmisliti, preispitati se i sebi iskreno priznati...“Što je potrebno, odnosno, što ja mogu učiniti da se ova situacija u kojoj se sada nalazim promijeni?“ I tražiti odgovor unutar sebe. Odgovor uvijek dođe ukoliko ga iskreno tražimo. Da, i to je još jedna od ključnih riječi. Iskrenost.
Važno je biti iskren prema sebi.
Možda ćete naći „rame za plakanje“, osobu koja će podržavati Vaš, takozvani, identitet žrtve, ali razmislite što zapravo postižete stalnim žaljenjem, prigovaranjem, kritiziranjem. Ljudi tako podržavaju vlastiti identitet žrtve. Taj identitet se svim silama trudi opstati. A problemi i dalje ostaju.
Možda će neki koji ovo čitaju reći: „Ma, to su gluposti! Stanje je takvo, nema se, recesija je, vrijeme je ovakvo i onakvo...Ja sam žrtva okolnosti!“ Nije lako promijeniti način razmišljanja, često to i ne možemo učiniti sami jer ne znamo kako. Od kud krenuti? Potrebna nam je pomoć.
I možda se zaista sve stvari događaju s nekim razlogom... Onaj tko traži odgovore, pomoć, izlaz, sigurno će ih i dobiti. Važno je biti ustrajan i iskren.
I za kraj: Pokušajte barem jedan dan ne biti žrtva. Preuzmite odgovornost za vlastiti život. Stara kineska poslovica kaže: „Tisuću milja pješačenja počinje prvim korakom.“ I promatrajte što se događa nakon toga. Nakon što ste odlučili samo jedan dan ne biti žrtva i preuzeti odgovornost. Promatrajte!
Pripremila: Helena Vlahović
Komentari